sila, magnetska

sila, magnetska (engl. magnetic force; njem. magnetische Kraft; rus. магнитная сила), 1. sila kojom u nekoj točki magn. polje djeluje na naboj q koji se giba brzinom v, tj.: F = q · (v × B). Sila je okomita i na vektor brzine v i na vektor magn. indukcije B, a smjer joj je određen → pravilom desne ruke: ako je između vektora brzine v i magn. indukcije B kut φ, onda je vrijednost sile: |F| = q · v · B · sin φ. Magn. sile nema na mirujući naboj (v = 0) ili na naboj koji se giba paralelno magn. polju (φ = 0). – 2. sila kojom magn. polje djeluje na vodič kojim teče struja. Ako je vodič obujma V, magn. polje indukcije B, a plošna gustoća struje J, sila iznosi:

\[{\pmb F}=\int_V({\pmb J}\times{\pmb B})\cdot{\rm d\it V}\,.\]

Ako je vodič zanemariva presjeka, a kroz njega protječe struja I (strujnica), sila iznosi:

\[{\pmb F}=\int_cI\cdot({\rm d\it\pmb l}\times{\pmb B}),\]

gdje je c kontura vodiča. Vektorsko značenje elementa vodiča dl određuje smjer struje. Ako je magn. polje homogeno, a vodič ravan duljine l, sila iznosi: F = I · (l × B). Sila je okomita i na smjer struje I i na vektor magn. indukcije B, a smjer joj je određen →  pravilom desne ruke. Ako je između smjera struje l i vektora magn. indukcije Bkut φ, sila iznosi: | F | = I · l · B · sin φ. Sile nema ako je struja u pravcu vektora magn. indukcije (φ = 0), a najveća je, ako je vodič okomit na vektor magn. indukcije (φ = 90^o), pa iznosi: | F | = I · l · B.