zaštita, protueksplozijska

zaštita, protueksplozijska (engl. explosion protection; njem. Explosionsschutz; rus. взрывозащита), sprečavanje prostorne eksplozije u industrijskim postrojenjima u kojima može nastati eksplozivna atmosfera. Primarna protueksplozijska zaštita ostvaruje se tako da se goriva tvar (plin, para, prašina ili maglica koja u smjesi sa zrakom može stvoriti eksplozivnu atmosferu) nadzirano održava na koncentraciji nižoj od donje, ili višoj od gornje granice eksplozivnosti (→ eksplozija). Ostvaruje se smanjenjem količine kisika do granice ispod koje ne može nastati prostorna eksplozija (uvođenjem negorivih plinova, npr. dušika ili ugljikova dioksida). Provodi se u industrijskim postrojenjima u kojima se može nadzirati cjelokupan prostor (npr. kabine za lakiranje, zatvoreni spremnici, manje tehnološke prostorije, kotlovnice). Sekundarna protueksplozijska zaštita ostvaruje se tako da se el. uzročnik paljenja (iskra, luk, povećanje temperature zbog el. gubitaka, statički elektricitet, atmosfersko pražnjenje) ili neelekrični (trenje, mehanička iskra, visoki tlak) učini neučinkovitim u pokretanju eksplozije. To se postiže postavljanjem plinovite, tekuće ili čvrste tvari između uzročnika paljenja i eksplozivne smjese (zaštitno uranjanje, stvaranje nadtlaka, zalijevanje i punjenje pijeskom), stavljanjem uređaja s uzročnikom paljenja u mehaničko kućište (zaštitno oklapanje), sprečavanjem otvaranja ili zatvaranja strujnoga kruga ili isključivanjem uređaja s napojne mreže prije dosezanja temperature paljenja okolne smjese (u uređajima koji u normalnom radu ne stvaraju iskru, luk ili temperaturu višu od temperature paljenja eksplozivne smjese (zaštita povećane sigurnosti) ili smanjenjem energije koja može doći u dodir s eksplozivnom smjesom ispod granice potrebne za pokretanje eksplozije (samosigurnost).