cijev, rendgenska

cijev, rendgenska (engl. X-ray tube; njem. Röntgenröhre; rus. рентгеновская трубка), posebna elektronska cijev za proizvodnju rendgenskoga zračenja. U zrakopraznom staklenom balonu smještene su žarena katoda u sustavu za usmjerivanje elektrona i anoda. Elektroni ubrzani visokim naponom (~ 30…500 kV) udaraju u anodu, pa se u međudjelovanju s tvari anode dio energije pretvara u fotone rendgenskoga zračenja. Učinkovitost je većinom manja od 1%, a glavnina se energije elektrona pretvara u toplinu. Zato je potrebno hladiti anodu, uglavnom prisilno strujanjem rashladnoga sredstva, a u snažnim cijevima i stalnim rotiranjem anode, čime se mijenja mjesto udara elektrona. Mjesto na koje udaraju elektroni (meta) načinjeno je od kovine visoka tališta (većinom od volframa ili molibdena), a tijelo anode od kovine dobre toplinske vodljivosti (većinom od bakra). Mjesto na stijenki na kojem izlazi rendgensko zračenje iz cijevi načinjeno je od tvari koja slabo apsorbira rendgensko zračenje. Rendgenska cijev radi u diodnom području struje zasićenja, što omogućuje neovisno određivanje valne duljine zračenja (anodnim naponom) i jakosti zračenja (anodnom strujom upravljanom strujom žarenja katode). Znatno se razlikuju rendgenske cijevi za različite primjene (medicinska dijagnostika, računalna tomografija, medicinska terapija, tehnička dijagnostika, spektroskopija i dr.). Nakon što je W. C. Röntgen otkrio rendgensko zračenje (1895), prve su rendgenske cijevi bile ionske cijevi s hladnom katodom, a prestale su se rabiti nakon što je 1913. W. D. Coolidge konstruirao elektronsku rendgensku cijev. → rendgenski uređaj, → zračenje, rendgensko