čelik

čelik (engl. steel; njem. Stahl; rus. сталь), slitina željeza i ugljika (udjel do 2%) koja može sadržavati i druge elemente (mangan, krom, nikal, molibden, volfram, vanadij i dr.), te različite nečistoće (npr. sumpor, fosfor, kisik i dr., ovisno o vrsti uporabljenih sirovina i proizvodnom postupku). Jedan je od najvažnijih konstrukcijskih materijala (upotrebljava se u gotovo svim granama industrije, prometa, građevinarstva, poljoprivrede, obrtništva i sl.), treći po proizvodnji nakon proizvoda od drva i betona. Ima dobar odnos čvrstoće, žilavosti, rezljivosti i spojivosti, lako se oblikuje deformiranjem i toplinskom obradbom, a cijena mu je razmjerno niska. Legiranjem mu se sastav i svojstva lako mogu izmijeniti i prilagoditi posebnim zahtjevima. Može se reciklirati, pa je ekološki prihvatljiv (→ čelični otpad). Osnovna su svojstva čelika određena svojstvima čistoga željeza (posebice polimorfija), udjelom ugljika (njegovim porastom opada sposobnost čelika za plastičnu deformaciju i zavarljivost, a raste prokaljivost), prirodom i udjelom pratećih elemenata, te kem. sastavom, mikrostrukturom, stanjem, oblikom i dimenzijama poluproizvoda. Nekoć se proizvodio propuhivanjem kovinske taline stlačenim zrakom (→ Bessemerov postupak,  → Thomasov postupak) i u plamenim pećima (→ Siemens-Martinov postupak). U suvremenoj proizvodnji u oksidativnim se uvjetima ponajprije primjenjuje → LD-postupak ili pretaljivanje čeličnoga otpada u elektrolučnoj peći. Ti se postupci međusobno nadopunjuju. Doradba (npr. prilagođivanje kem. sastava, čistoće i dr.) provodi se naknadno u rastaljenom stanju. Lijeva se u kokile (rjeđe) ili kontinuirano lijevane poluproizvode (blum, slab, gredica), koji se plastično prerađuju u vrućem stanju (valjanje, kovanje, prešanje i sl.) u završne proizvode (limovi, trake, šipke, cijevi i dr.). Može se spajati zavarivanjem ili drugim srodnim tehnikama. → elektročelik