finomehanička tehnika

finomehanička tehnika, precizna mehanika (engl. fine mechanics; njem. Feinmechanik; rus. точная механика), znanstvenoistraživačka disciplina koja se kao grana strojarstva bavi proučavanjem, razvojem i proizvodnjom finomehaničkih proizvoda (maleni ili precizni uređaji i instrumenti, npr. satovi, mehanička računala ili dr.). U širem značenju obuhvaća i obradbu signala zasnovanih na drugim fizikalnim pojavama, npr. optičkim, električnim, akustičkim ili toplinskim. Finomehanički se proizvodi prema namjeni razvrstavaju na uredske, kućne, mjerne, upravljačke i regulacijske, telekomunikacijske, akustičke i medicinske. To su i uslužni automati, neki proizvodi bijele tehnike, te igračke. Finomehanički proizvodi mogu pretvarati jednu vrstu energije u drugu, transformirati sile, a neki prenose i transformiraju gibanje. Konstrukcijski su elementi finomehaničkih sustava zbog minijaturizacije uglavnom specifični. Za nerastavljive se spojeve pretežito primjenjuje lemljenje (meko i tvrdo), lijepljenje, pertlanje, zakivanje i slični postupci spajanja plastičnim deformiranjem. Za akumulaciju potencijalne energije primjenjuju se različite opruge, a za pohranu kinetičke energije zamašnjaci. Ležajevi su najčešće klizni, kotrljajući, ili magnetski. Za podmazivanje se rabe posebna maziva, a aerostatski i aerodinamički ležajevi se ne podmazuju. Materijal je blazinicâ poludrago ili drago kamenje te berilijeve, titanijeve, ili bakrene slitine. Rukavci su obično u obliku šiljka, a toplinski su obrađeni zbog vrlo velikih dodirnih pritisaka. Prijenosnički su elementi tarenice s konstantnim ili promjenljivim prijenosnim omjerom, te remenski i drugi elementi. Za točan se prijenos primjenjuju zupčasti i pužni prijenosnici, uglavnom cikloidnih profila zubâ. Uvođenjem elektronike i računalstva, finomehanička tehnika sve više postaje dijelom → mehatronike.