grad

grad, 1. (engl. town; njem. Stadt; rus. город), urbanistički i arhitektonski organizirano naselje s javnim i reprezentativnim građevinama. Nastaje razvitkom civilizacije i staleški organiziranoga društvenoga života na mjestima gdje ljudi nekoga širega područja zadovoljavaju svoje potrebe (gravitacijsko područje), te na križanjima važnih trgovačkih putova (→ emporij). Najstariji poznati gradovi nastali su u sedmom tisućljeću pr. Kr. (Jerihon u Palestini i Çatal Hůyůk u Anatoliji). U Šumerana su se razvile urbane strukture, koje su proizašle iz obrambene ovalne organizacije, zaštićene zidovima, unutar kojih su se izdizali naglašeni tornjevi (zigurati). U asirsko-babilonskim državama gradovi su postali središta društvenoga života s planski oblikovanim hramovima, upravnim sjedištima, glavnim i sporednim ulicama, trgovima, palačama, itd. Gradovi indske civilizacije bliski su jasno urbano organizirani i imali su već prije 4500 godina potpuno riješenu opskrbu vodom. Egipatskim gradovima u dolini Nila svojstvena je pravilna ortogonalna mreža, orijentacija prema stranama svijeta, naglašen položaj hramova i palača, razmještaj u skladu s društvenom hijerarhijom, te vodeni tokovi unutar gradskoga tkiva. U arhajskoj se Grčkoj povezivanjem sela razvija polis, grad slobodne urbane strukture određene obrambenim potrebama. Urbanim promišljanjem na tom prostoru nastaju gradovi pravilne ulične mreže (tzv. hipodamski urbanizam), s gradskim blokovima (insule) unutar ortogonalne mreže ulica. Gradski trg (agora) bio je središte društvenoga života (trgovina, skupštine, svečanosti), odgovarajuće oblikovan (trijemovi, kipovi, fontane, oltari) i okružen javnim zgradama (vijećnica, hram, gimnazij, stoa). Etruščani su također razvili pravilnu uličnu mrežu s dvjema središnjim uličnim osima (cardo i decumanus). Rimljani su tu organizaciju dalje razvijali poistovjećujući gradski raster s rasterom vojnoga logora (kastrum), u kojem su ulice cardo i decumanus završavale gradskim vratima, a na njihovu se sjecištu nalazio središnji trg (forum). Srednjovjekovni su se gradovi razvijali unutar zidina, gdje je prateći bedeme i slojnice nastajala organična kružna gradska struktura, ili geometrijska s pravilnim rasporedom ulica. U tom je razdoblju gradom dominirala gradska crkva, feudalni zamak, ili gradska vijećnica, a često su se gradili gradovi utvrde kao važan obrambeni element. Humanistički pristup u renesansi težio je za idealnim gradom, pa su nastali zvjezdasti gradovi zasnovani na razrađenu obrambenom sustavu barbakana, bastiona, opkopa, itd., s radijalnim ili pravokutnim unutarnjim rasterom. U baroku su se naredbom apsolutističkih monarha podizali neutvrđeni gradovi rezidencije, koji dominiraju gradskim i okolnim krajolikom. Zbog sve veće koncentracije stanovništva i njihovih prostornih potreba, u XIX. st. rušeni su gradski obrambeni zidovi. To je dalo polet urbanomu planiranju, kada su mnogi gradovi stvorili osnove današnje urbane strukture. Nagao rast novoosnovanih amer. gradova pratili su problemi sve veće industrijalizacije, što je nametnulo nova rješenja organizacije gradskih struktura (industrijski grad, linearni grad, satelitski grad, vrtni grad), te gradskoga prometa (podzemna željeznica). Suvremena se gradogradnja zasniva na postavkama zamišljenoga, tzv. funkcionalnoga grada, definiranih Atenskom poveljom (1933) Međunarodnoga udruženja arhitekata CIAM (akr. od franc. Congrès International d’Architecture Moderne). Kritičkim odnosom prema gradskim problemima stvorene su osnove gradogradnje zasnovane na planiranoj namjeni površina (tzv. zoniranje), prometnim komunikacijama, dovoljnom prozračivanju i osunčanju zgrada, zelenilu, pratećim sadržajima i dr. Takav je jednostran pristup mimoilaženjem povijesnoga naselja i duha mjesta (genius loci), uz mnoge pozitivnosti, ponegdje stvorio otuđen grad, u kojem pojedini dijelovi zamiru u određeno doba dana (npr. poslovni dio), promet stanovnika iz stambenoga u poslovni dio stvara teško rješive probleme, a ambijentalne vrijednosti ulica i trgova gube kvalitetu društvenih prostora. – 2. kaštel, burg (engl. castle; njem. Burg; rus. замок), utvrđeno sjedište posade koja brani određeni prostor ili komunikacije. Odlikuje se snažnom središnjom kulom s viteškom dvoranom (donjon), unutarnjim dvorištem, bedemima sa stražarskom stazom, posebnim sustavima pristupa, pratećim kulama i opkopima. Gradio se na lako branjenim uzvisinama ili unutar vodenih tokova, povezan s okolnim terenom pokretnim mostovima. Izum vatrenoga oružja umanjio je njegovu obrambenu vrijednost, pa se utvrde postupno pregrađuju u vlastelinske dvorce ili prerastaju u organizirana naselja.