injektiranje tla

injektiranje tla (engl. grouting; njem. Bodenferpressung; rus. закрепление грунта), postupak kojim se suspenzije veziva (cement, vrlo plastična glina s dodatcima), otopine ili umjetne smole (natrijev silikat, akrilati) utiskuju u tlo ili stijenu pod tlakom, kako bi se ispunile pukotine, šupljine ili pore. Primjenjuje se za smanjenje vodopropusnosti tla (tzv. otješnjenje) kako bi se npr. smanjili gubitci akumulirane vode iz hidrotehničkih građevina, za povećanje čvrstoće i krutosti tla ili stijene ispod teških građevina (konsolidacijsko injektiranje), za ispunjenje reška između betonske konstrukcije i tla (kontaktno injektiranje), za učvršćenje geotehničkih sidara u tlu ili stijeni, za kompenzaciju slijeganja tla zbog tunelskoga iskopa ispod osjetljivih zgrada (kompenzacijsko injektiranje), za sanaciju starih zidova i temelja. Injektiranje se provodi kroz bušotine na razmaku 1 m u jako razlomljenoj stijeni, ili do 10 m u homogenom tlu, pod tlakom koji je veći od hidrostatičkoga, a manji od onoga koji izaziva hidraulički slom tla ili stijene. Posebna je vrsta mlazno injektiranje, kojim se smjesa cementa i vode (ponekad i zraka), pod vrlo visokim tlakom (~ 40 MPa), pušta kroz uske rotirajuće mlaznice na dnu bušaće šipke koja se polako diže iz bušotine. Mlaz miješa tlo, cement i vodu te stvara nepravilan stup u tlu, čvrstoće veće od tla, a manje od betona. Primjenjuje se za povećanje nosivosti i krutosti tla, zaštitu plićih građevnih jama, osiguranje iskopa u tunelu i dr.