karbidi

karbidi (engl. carbides; njem. Karbide, Carbide; rus. карбиды), spojevi ugljika s elementima male elektronegativnosti, posebice s metalima. Nastaju izravnim spajanjem metala i ugljika ili odgovarajućih ugljikovodika pri vrlo visokim temperaturama. Prema strukturi i svojstvima razvrstavaju se u nekoliko skupina. Pravi karbidi spojevi su slični solima, sadržavaju ion C^4–, njihovom hidrolizom nastaje metan, pa su se nekada nazivali metanidima. Prave kovalentne karbide stvaraju bor i silicij. Ionski karbidi (kemijska je veza ionska, ali djelomično i kovalentna) spojevi su ugljika s alkalijskim i zemnoalkalijskim elementima i s aluminijem, sadržavaju ion C₂^2– i također su slični solima. Nazivaju se dikarbidima ili acetilidima, jer njihovom hidrolizom nastaje etin (→ acetilen). Prijelazni metali tvore niz intersticijalnih karbida, u kojima ugljikovi atomi zauzimaju intersticijalne šupljine u metalnoj rešetci. Neki prijelazni metali (npr. krom, mangan, željezo, kobalt i nikal) imaju premalen atomski polumjer za smještaj pojedinih ugljikovih atoma u intersticijalne šupljine, pa stvaraju karbide u kojima je metalna rešetka iskrivljena, te nastaju lanci ugljikovih atoma (npr. trikromov dikarbid, Cr₃C₂, triželjezni karbid, Fe₃C). Takvi su spojevi po svojstvima između intersticijalnih i ionskih karbida. Tehnički je najvažniji kalcijev karbid (CaC₂), često nazivan samo karbid. Dobiva se žarenjem kalcijeva oksida i koksa u el. pećima na 2500 °C. Sirovina je za proizvodnju kalcijeva cijanamida i acetilena, ishodišne tvari za niz važnih kem. proizvoda. Silicijev i borov karbid velike su tvrdoće zbog svoje dijamantu slične građe, otporni su na habanje i na visoke temperature, pa se upotrebljavaju za izradbu reznih alata, → abraziva i materijala za brušenje, poliranje i sl.