kupola

kupola (engl. dome, cupola; njem. Kuppel; rus. купол), u graditeljstvu, svod sferična oblika kojim se natkrivaju prostori kružna, višekutna ili kvadratična tlocrta. Taj je oblik često kalota, a nastaje rotacijom polukružnoga, elipsastoga, paraboličnoga ili šiljatoga luka oko vertikalne središnje osi. Prijelaz s kružnoga oblika kupole na kvadratični tlocrt što ga ona natkriva graditeljski je problem. Ako je promjer kupole jednak dijagonali kvadrata (kupola je opisana oko kvadrata) prijelaz s kvadratičnoga na kružni oblik dobiva se odsijecanjem kupole duž stranica kvadrata. Ako je, pak, promjer kupole jednak stranici kvadrata (kupola je upisana u kvadrat) prijelaz se izvodi s pomoću jednostavnijih trompa (ugaone niše u obliku polukružnih svodova) ili složenijih pandantiva (sferični trokuti), koji čine idealnu osnovu za potpuno pravilnu izvedbu kupole. Često se, radi smještaja otvora za svjetlo, između kupole i pandantiva umeće cilindrični prsten (tambur), na tjemenu kupole ostavlja se otvor (oculus), ili se pak gradi tornjić (lanterna). Zbog povoljna oblika kupole njezina vlastita težina i vanjska opterećenja uglavnom se prenose tlačnim unutarnjim silama pa se, slično kao i luk, kupola može zidati od kamena ili opeke. Takve su se kupole gradile od davnine, a zahvaljujući trajnosti tih materijala mnoge su se očuvale do današnjega doba. Najstariji kupolasti oblici gradili su se već oko 5000. pr. Kr. (parabolične kupole s konzolnim svođenjem u prednjoj Aziji), slijedile su ih ciparske kupole (oko 3500. pr. Kr.), kupole mikenske kulture (Atrejeva riznica, oko 1400. pr. Kr.) i druge. Njihova je izvedba zasnovana na kamenim prstenima sve manjega promjera, koji su se konzolno spuštali prema unutrašnjosti (tzv. lažna kupola). Prve kupole u klasičnome smislu pojavljuju se od VII. st. pr. Kr. (etrurske grobnice). Tijekom vremena graditelji su ovladali izvedbom kupole na valjku, a napose u rim. graditeljstvu (rim. Panteon, promjera kupole 43,6 m, a oculusa 9 m). Takva je i kupola Aja Sofije u Carigradu (532−537) s promjerom 32 m i visinom prostora 56 m. Ta su graditeljska umijeća nadmašena tek u renesansi, kada su se počele graditi rebraste i dvostruke kupole, npr. kupola katedrale u Firenci s lanternom na visini od 107 m (1420−34) ili kupola bazilike sv. Petra s promjerom 41,4 m i visinom lanterne 131,6 m (XVI. st.). U baroknom su se razdoblju vrlo često gradile kupole monumentalnih građevina (Dôme des Invalides i Panthéon u Parizu, Sv. Pavao u Londonu), a u XIX. st. pojavila se i staklena kupola s čeličnom konstrukcijom. Sakralna arhitektura iz doba prvih hrv. vladara često je primjenjivala kupolu kao središnji naglasak prostora, a narodno ju je graditeljstvo kažuna i bunja izvodilo u jednostavnijoj inačici. Suvremene se kupole grade kao armiranobetonske ljuske, često i kao drvene ili metalne kupole od štapova, rebara ili panela, npr. geodetske kupole R. B. Fullera, a tvore ih zasebni elementi oblika tetraedra ili heksaedra.