mangan

mangan (engl. manganese; njem. Mangan; rus. марганец), kem. element 7. skupine periodnoga sustava elemenata, srebrnosiva, tvrda i krta kovina slična željezu. Pojavljuje se u četirima alotropskim modifikacijama: α-mangan, β-mangan, γ-mangan i δ-mangan, a na sobnoj je temperaturi najstabilniji α-mangan. Na zraku površinski oksidira stvarajući smeđu prevlaku, u vodi se otapa sporo, a lako u razrijeđenim kiselinama. Najvažnije manganove rude, piroluzit (manganov(IV) oksid, MnO₂), psilomelan i rodokrozit, najčešće se izravno prerađuju u manganove slitine sa željezom, zrcalno željezo (dobiva se redukcijom s pomoću koksa u visokim pećima i sadržava oko 25% mangana) i feromangan (dobiva se u elekrolučnim pećima i sadržava oko 80% mangana). Upotrebljava se u metalurgiji za legiranje, posebice u proizvodnji željeza i feromagnetskih čelika (feromagneta). Legira se i s drugim kovinama kojima povećava čvrstoću, kovnost i ljevačka svojstva. Važniji manganovi spojevi su: manganov(II) klorid, MnCl₂ (upotrebljava se u metalurgiji za pospješivanje legiranja mangana, u proizvodnji opeka, kao dodatak elektrolitu za povećanje vodljivosti u baterijama, itd.), manganov(IV) oksid, MnO₂ (upotrebljava se za dobivanje feromangana i mangana, za obezbojenje stakla, u industriji uljanih boja, kao depolarizator u suhim galvanskim člancima, itd.), manganov(II) sulfat, MnSO₄ (upotrebljava se za dobivanje mangana elektrolitskim postupkom, kao umjetno gnojivo, u staklarskoj industriji za proizvodnju staklenih boca, za uklanjanje sumporovodika iz otpadnih voda u kožarskoj industriji, itd.), te kalijev permanganat, KMnO₄ (→ hipermangan). Otkrio ga je 1774. C. W. Scheele, a iste ga je godine izolirao J. Gahn.