niobij

niobij (engl. niobium; njem. Niob; rus. ниобий), kem. element 5. skupine periodnoga sustava elemenata, relativno meka sjajna kovina svijetlosive boje, savitljiva i kovna na sobnoj temperaturi, ali i na vrlo niskim temperaturama (–250 °C). Otporan je na korozijsko djelovanje vodenih otopina kiselina i lužina, a površina izložena zraku prevlači se oksidnim slojem. U prirodi je prilično rijedak, a nalazi se zajedno s tantalom u mineralu koji je smjesa metaniobata, metatantalata, željeza i mangana, a ovisno o sastavu naziva se kolumbitom ili niobitom (veći udio niobija) tj. tantalitom (veći udio tantala). Na visokim temperaturama zadržava visoku vlačnu čvrstoću i lako se obrađuje. Upotrebljava se za legiranje čelika i izradbu posebnih vatrostalnih slitina, uređaja i dijelova postrojenja u kem. industriji, rotora visokotemperaturnih plinskih turbina, brzoreznih alata, za svitke supravodljivih magneta, u zrakoplovnoj tehnici, u svemirskim istraživanjima (program Gemini), a zbog maloga udarnoga presjeka s obzirom na termalne neutrone upotrebljava se u nuklearnim postrojenjima. Otkrio ga je 1801. C. Hatchett i nazvao kolumbijem (simbol Cb), ali je 1950. IUPAC službeno prihvatio naziv niobij.