opeka

opeka, cigla (engl. brick; njem. Ziegel, Ziegelstein, gebrannter Meuerstein; rus. кирпич), građevni element za zidanje koji se proizvodi oblikovanjem, sušenjem i pečenjem smjese glinenoga materijala, pijeska i vode. Jedan je od najstarijih građevnih materijala. Osnovna je sirovina za proizvodnju opeke glina različite kvalitete, koja se miješa s dodatcima do određene plastičnosti, potom se preša i oblikuje, postupno suši i peče u kružnim ili tunelskim pećima na temperaturi 900…1100 °C. Nepečena, samo na suncu osušena opeka, kakva se odavna tradicijski rabi u mnogim dijelovima svijeta, naziva se → ćerpičem. Opeka se proizvodi kao puna opeka (izmjera 25 cm × 12 cm × 6,5 cm), fasadna opeka (otporna na atmosferilije), porozna opeka (pečena uz dodatak materijala koji tijekom pečenja izgori), radijalna opeka (za izvedbu kružnih zidova), prepeka ili klinker (velike čvrstoće i otpornosti), terakota, šamotna opeka od vatrostalne gline (za izvedbu peći i ložišta), silikatna opeka od kremenoga pijeska i gašenoga vapna, šuplja opeka i opečni blokovi s vertikalnim i horizontalnim šupljinama (za toplinsku izolaciju), šuplje ploče i porolit ploče debljine 3…19 cm, stropni blokovi i gredice (za izradbu polumontažnih međukatnih konstrukcija). Proizvedena opeka treba biti odgovarajućih izmjera, čvrstoće, mase, upojnosti vode, postojanosti na smrzavicu, otpornosti na štetno djelovanje soli, davati jasni zvuk i imati jednoličnu boju. Ako glina od koje se proizvodi opeka sadržava sulfatne ili nitratne soli, one se postupno izlučuju na površini zida stvarajući mrlje. Opeka se rabila već u IV. tisućljeću pr. Kr. u međurječju Eufrata i Tigrisa. Uz visok stupanj razvoja proizvodnje, postignut je i bogat likovni izričaj uporabom višebojne glazirane opeke i plastičnim raščlanjivanjem zidnih ploha sa zuborezima, profilacijama, rozetama i reljefima. Opeku su upotrebljavali i Egipćani, Grci (uglavnom za utvrde), a široku je primjenu imala u doba staroga Rima, kada se proizvodila u posebnim pećima, s propisanim izmjerama i pripremom. Poslije je bila u uporabi tijekom cijeloga srednjega vijeka, osobito u sjevernim dijelovima Europe, gdje je postala osnovni element arhitektonskoga izraza. Zahvaljujući povoljnim svojstvima (čvrstoća, otpor prolasku topline, jednostavno rukovanje i zidanje), i u današnje je doba jedan od najčešće rabljenih građevnih materijala.