raketa

raketa (engl. rocket; njem. Rakete; rus. рaкетa), letjelica na mlazni (reaktivni) pogon kojim se potisak razvija izgaranjem goriva i oksidansa što ih letjelica nosi sa sobom, pa je neovisna o okolnome mediju kroz koji se kreće. U raketnome se motoru kem. energija goriva pretvara u kinetičku energiju mlaza plinova koji, izlazeći velikom brzinom kroz sapnicu motora, razvijaju reaktivnu silu za pokretanje letjelice (→ mlazni pogon). Spremnici s gorivom, raketni motor te sustavi za dovod goriva zauzimaju najveći dio vretenasto oblikovana tijela rakete. Opremljena je još i sustavima navigacije i vođenja, krilima za upravljanje i stabiliziranje leta kroz atmosferu, kardanskim ovjesom motora, itd. Prema agregatnomu stanju goriva razlikuju se rakete s čvrstim, tekućim i hibridnim gorivom. Čvrsto gorivo, kakav je npr. bezdimni barut, u sebi sadržava oksidans, a upotrebljava se za vojne rakete koje mogu ostati dugo uskladištene. Jednom upaljeni, motori na takvo gorivo više se ne mogu kontrolirati. Rakete na tekuće gorivo imaju posebne spremnike za gorivo (kerozin, hidrazin, ukapljeni vodik) i oksidans (ukapljeni kisik, dušični tetroksid, vodikov peroksid), koji se, pogonjeni snažnim pumpama, miješaju i izgaraju u komorama izgaranja. Takve rakete imaju znatno veći potisak po jedinici mase goriva i znatno bolje upravljanje potiskom rakete. Hibridni raketni motori imaju kruto gorivo, a oksidans je tekući. Ionski raketni pogon, nuklearni pogon i sl. još su u pokusnoj fazi. Jednostavnije rakete manjega dometa jednostupanjske su, a one namijenjene lansiranju svemirskih letjelica redovito su višestupanjske, tj. čini ih više u cjelinu povezanih zasebnih raketa, koje se redom odbacuju kada se gorivo potroši. Konstrukcija raketa ovisi i o njihovoj namjeni, tj. masi i vrsti korisnoga tereta što ga nose u svojem vrhu aerodinamičkoga oblika. Prema tomu razlikuju se vojne rakete (nevođene ili vođene, odn. strateške ili taktičke protuzračne, protubrodske, protupodmorničke, protuoklopne) i civilne rakete. Veće civilne rakete ponajprije služe u istraživanju svemira kao rakete-nosači satelita, međuplanetarnih letjelica i svemirskih brodova s ljudskom posadom, a one manje za geofizička istraživanja viših slojeva atmosfere, za obranu od tuče, u pirotehnici, u raketnome modelarstvu i sl. Razvoj raketa počeo je u Kini oko 1200., gdje su služile za vatromet i kao oružje. Premda su u vojne svrhe upotrebljavane i u XIX. st., tek je u XX. st. Rus K. Ciolkovski postavio teorijske osnove modernoga raketnoga pogona. U SAD-u je R. Goodard prvi ispitivao rakete s tekućim gorivom, a u Njemačkoj je H. Oberth postavio osnove za razvoj raketnoga oružja (rakete V-1 i V-2). Vodeći znanstvenik toga programa W. von Braun bio je poslije II. svjetskoga rata ključna osoba u razvoju američkoga svemirskoga programa, dok je istu ulogu u SSSR-u imao S. Koroljov.