raspršivanje

raspršivanje, disperzija (engl. dispersion; njem. Zerstreuung, Dispersion; rus. рассеяние), 1. u elektromagnetizmu, rasipanje elektromagnetskoga vala ili čestica, pri rasprostiranju kroz sredstvo, izvan osnovnoga snopa ili osnovne frekvencije. Posljedica je međudjelovanja s tvari, djelovanja električnih ili magnetskih polja i različite brzine rasprostiranja elektromagnetskoga vala različitih valnih duljina. Očituje se izobličenjem složenoga nesinusnoga elektromagnetskoga vala zbog različitih faznih brzina pojedinih frekvencijskih sastavnica. Te brzine ovise o dielektričnosti, magn. propusnosti te provodnosti sredstva. Izrazito je u dobrim vodičima, npr. u kovinama (tzv. disperzivni materijali). – 2. u optici, razdvajanje sastavnica složene svjetlosti (boja) pri lomu, ogibu ili potpunoj refleksiji (→ brzina, fazna, → val, elektromagnetski). – 3. u kemiji, raspršenje čestica jedne tvari u drugoj. Dvofazni je sustav vrlo sitnih čestica jedne faze (disperzna faza) fino raspršene u drugoj, kontinuiranoj fazi (disperzno sredstvo). Prema izmjerama čestica, disperzne faze mogu biti grube, koloidne i molekularne disperzije. Moguće su disperzije čvrstih čestica u plinu (aerosol, npr. prašina, dim), kapljevini (suspenzija, otopina) i krutini (npr. čestice čađe u gumi), disperzije kapljevina u plinu (aerosol, npr. magla) i kapljevini (emulzija, npr. mlijeko) te disperzije plina u kapljevini (pjena) i u krutini (tzv. čvrsta pjena, npr. pjenasti polistiren).