savijanje

savijanje (engl. bending; njem. Biegung; rus. изгиб), 1. u mehanici, promjena oblika elemenata konstrukcija (štap, ploča i sl.) prouzročena unutarnjim reaktivnim momentima savijanja, koji se pojavljuju u presjecima elemenata kao posljedica vanjskoga opterećenja. Tako npr. sile koje djeluju okomito na štap savijaju ga, a za njegovu promjenu oblika mjerodavan je u proračunima novi oblik (krivulja) uzdužne osi štapa (elastična linija). Tijekom savijanja poprečni presjeci ostaju ravni i okomiti na elastičnu liniju (Bernoullijeva pretpostavka). U uzdužnom smjeru štapa kroz elastičnu liniju prolazi neutralna ploha, u kojoj su naprezanja jednaka nuli. Uzdužna se vlakna štapa s jedne strane neutralne plohe rastežu i u njima djeluju vlačna naprezanja, dok se na suprotnoj strani vlakna skraćuju uz djelovanje tlačnih naprezanja. Između rubnih vlakanaca naprezanja se mijenjaju linearno. Slično je i pri savijanju ploča, gdje je za promjenu oblika mjerodavna središnja ploha. Kada u poprečnim presjecimakao unutarnje veličine djeluju samo momenti savijanja (bez unutarnjih poprečnih sila), riječ je o čistom savijanju. Obično savijanje nastaje kada moment savijanja djeluje oko glavne osi tromosti poprečnoga presjeka, a u suprotnome nastaje → koso savijanje. – 2. u strojarstvu, proizvodni postupak deformacijskoga oblikovanja kovina primjenom momenta savijanja, najčešće u hladnom stanju. Kružnim savijanjem oblikuju se limovi, vrpce, cijevi i profili za gradnju kotlova, spremnika, cijevi i sl. Savijanje se izvodi alatnim strojevima savijalicama. Kutno savijanje primjenjuje se u proizvodnji sitnih limenih dijelova te profiliranih vrpca, pri čem je polumjer savinutoga dijela u odnosu na debljinu lima vrlo malen. Izvodi se na koljenastoj ili hidrauličnoj preši, ili u valjaoničkom postrojenju.