silikoni

silikoni, polisiloksani (engl. silicons; njem. Silikone; rus. силиконы), polimerni organosilicijevi spojevi u kojima su silicijevi atomi naizmjenično povezani s kisikovim atomima u velike lančane ili umrežene strukture. Opća je formula silikona – [(–R₁R₂)Si–O]_n–, gdje su R₁ i R₂ najčešće metilne, a rjeđe fenilne, etilne ili propilne skupine. Ujedinjuju svojstva anorganskih (→ silikati) i organskih polimera (→ smole, umjetne), velike su kemijske i toplinske postojanosti i vrlo hidrofobni. Fiziološki su neutralni, pa se rabe u kirurgiji, u farmaceutskoj industriji i za izradbu dijelova medicinske opreme. Dobivaju se iz diklordimetilsilana, najprije hidrolizom, a zatim polimerizacijom nastalih silanola. Mogu biti tekući (silikonska ulja), čvrsti (silikonske smole) ili elastični (silikonske gume). Silikonska ulja vrlo su male površinske napetosti, viskoznost im se neznatno mijenja s promjenom temperature, a toplinski su stabilna u temperaturnome području od –70 do 250 °C. Rabe se kao sredstva protiv pjenjenja, za impregnaciju tkanina u automobilskoj industriji, u hidraulici i rashladnoj tehnici, itd. Silikonske smole izvrsni su el. izolatori, otporne su na toplinu i utjecaj atmosferilija, pa služe za proizvodnju visokotemperaturnih izolatora, lakova i caklina. Silikonske gume zadržavaju elastomerna svojstva i na niskim i na visokim temperaturama, vrlo su otporne na otapala i oksidanse, na utjecaj ozona, ultraljubičastoga zračenja, ugljikovodičnih goriva i vode, ali su male mehaničke čvrstoće i slabe otpornosti prema trošenju. Rabe se za izradbu brtvila izloženih niskim i visokim temperaturama, cijevi za vrući zrak i kisik, za izolaciju el. žica kabela u elektromotorima i transformatorima, za rad pri visokim temperaturama, itd. Čvrstoća se silikona povećava miješanjem sa staklenim vlaknima, azbestom, silicijevim dioksidom ili → tinjcem.