sinteriranje

sinteriranje (engl. sintering; njem. Sintern; rus. спекание, окускование), 1. u metalurgiji, okrupnjivanje sitnih čestica materijala zagrijavanjem na temperaturu početka taljenja kako bi nastale veće nakupine (aglomerati) ili gotovi strojni dijelovi. Glavne su primjene u ekstraktivnoj metalurgiji, gdje se sitnozrnate rude sinteriraju u čvrste aglomerate prikladne za dalju preradbu u visokim pećima u sirovo željezo, te pri izradbi kovinskih i keramičkih dijelova. Najraširenija primjena sinteriranih kompozita na kovinskoj osnovi jest proizvodnja tzv. tvrdih kovina koje se sastoje od tvrdih karbidnih čestica povezanih kobaltnom maticom. Osim za kompaktne sinterirane dijelove, sinteriranje se primjenjuje i za izradbu poroznih dijelova, npr. brončanih filtera. – 2. u rudarstvu, okrupnjivanje sitnozrnatih ruda u čvrstu i poroznu masu zagrijavanjem do temperature površinskoga taljenja zrna. Primjenjuje se u pripremi željeznih ruda prije taljenja, kada je za daljnju proizvodnja potreban komadasti uložak. Sitna se ruda (uz dodatak visokopećne prašine, talioca i povratnoga sitnoga sintera) izmiješa s usitnjenim gorivom (sitni koks). Mješavina se navlaži vodom kako bi se sitne čestice sljepljivale u grudice. Provodi se na uređaju za sinteriranje (pokretna rešetka ili vrpca) koji je obično blizu visoke peći, a počinje paljenjem krutoga goriva u mješavini uz istodobno usisavanje zraka ispod vrpce, čime se zrak za izgaranje goriva i nastali plinovi prosisavaju kroz mješavinu. Toplina u gornjem sloju potiče aglomeriranje mješavine, što se prenosi strujom plina do sljedećih slojeva mješavine. Zbog dobre propusnosti za plinove i reduktivnosti, nastali je sinter pogodan za izravno punjenje visoke peći.