strategija zaštite okoliša

strategija zaštite okoliša (engl. environmental protection strategy; njem. Umweltschutzstrategie; rus. стратегия охранения окружающей среды), dugoročan plan zaštite okoliša, dosljedan i cjelovit sustav uputa zasnovan na prihvaćenim načelima, kriterijima, zakonima, smjernicama i normama. Prvom generacijom mjera zaštite okoliša s načelom: »naredi i nadziri«(1950–70) započelo je popravljanje posljedica zagađivanja, druga generacija (1970–90) uvela je dodatne gospodarske poticaje za zaštitu okoliša i kazne zagađivačima prema načelu: »zagađivač plaća«, a potkraj 1990-ih uvode se sustavi treće generacije, tj. kompleksni postupci zaštite okoliša, usmjereni na uklanjanje izvora i uzroka štetnih pojava, a ne na popravljanje učinjenih šteta. Okoliš se pokušava zaštititi tzv. upravljanjem ekosustavom, tj. ujedinjenjem tehničkih, gospodarskih, socioloških i ekoloških postupaka. Neke su od strategija zaštite okoliša tzv. BATNEEC-strategija (prema engl. Best Available Technology Not Entailing Excessive Costs), kojom se izabire najbolja raspoloživa tehnologija, tj. takva koja ograničeno zagađuje okoliš jer dopušta visok stupanj nadzora nad ispuštanjem različitih štetnih tvari, nije izniman trošak i realno je ostvariva u industriji, BPEO-strategija (prema engl. Best Practicable Environmental Option), koja u obzir uzima okoliš kao cjelinu, a osobitu pozornost daje prijenosu zagađivala iz jednoga sredstva u drugo, uz najmanje opterećenje cijeloga okoliša, BPM-strategija (prema engl. Best Practicable Means), koja dopušta industrijskim pogonima vlastitu procjenu ispuštanja zagađivala u atmosferu i vode, što se pokazalo nedostatnim za zaštitu okoliša, itd.