teorija arhitekture

teorija arhitekture (engl. theory of architecture; njem. Theorie der Architektur; rus. теория архитектуры), grana estetike koja istražuje nastanak, doživljaj i prosudbu arhitektonskoga djela. Arhitektura je kao umjetničko stvaralaštvo odraz subjektivne svijesti pojedinca, ali i niza objektivnih čimbenika, kakav je npr. povijesni trenutak u kojem djelo nastaje. Teorija arhitekture analizira te sastavnice, nastoji ih dijalektički ili strukturalistički objasniti, te znanstvenom metodom obrazložiti nastanak arhitekture i mogućnosti njezine prosudbe. Subjektivna svijest pojedinca uvjetovana je njegovim psihičkim osobinama i stvaralačkom snagom, ali i samim biološkim osnovama, koje utječu i na čin građenja. Povijesni je trenutak obilježen stupnjem društvenoga, kulturnoga i civilizacijskoga razvoja, tehnoloških i materijalnih mogućnosti, odnosom prema svijetu i postojanju, religijskim i znanstvenim osnovama i dr. Arhitektura kao umjetnost građenja ima i posebnosti koje utječu na njezin izraz, kao što su tehnologija izvedbe, mogućnosti i vizualna svojstva materijala, itd. Izražava se jezikom geometrije zasnovanim na brojčanim odnosima, pa su i prostor i oblik što ga arhitektura stvara mjerljive vrijednosti sa svojim međuodnosima, autoritetima, izražajnosti i doživljajnosti. → estetika