tlo

tlo (engl. soil; njem. Erde; rus. грунт), površinski dio Zemljine kore nastao trošenjem stijena, taloženjem čestica iz vode i zraka ili raspadom biljne mase. Tijekom vremena ti materijali prolaze geološki ciklus, u kojem se najprije troše i raspadaju, prenose, talože, a potom ponovno očvršćuju u stijenu. Tako nastaje slijed slojeva od dubine prema površini, obično sve manje starosti, gdje se mogu pojaviti različiti diskontinuiteti, nastali erozijom postojećih slojeva, tektonskim navlačenjem starijih slojeva na mlađe i sl. Za opis kronologije nastanka Zemljine kore, u sklopu stratigrafije klasificiraju se glavni slojevi prema njihovoj starosti. Većina tala nastaje raspadom stijena koje tvore Zemljinu koru, što nastaje zbog trošenja prouzročena djelovanjem Sunca, kiše, vode, snijega, leda i smrzavanja te biološkom i kem. aktivnošću. Ako tlo zadrži svojstvo stijene iz koje je nastalo i ostane na mjestu nastanka, naziva se rezidualnim tlom. Češće se događa da se čestice raznošene vjetrom, rijekom ili ledenjakom dalje troše i talože na nekome drugom mjestu. Takvo se tlo naziva taložnim ili sedimentnim. Nakon taloženja se i dalje mogu mijenjati klimatski utjecaji, pritisak novonataloženih slojeva, razine i kem. sastav podzemnih voda ili trošenje i raznošenje. Ti procesi traju kroz geološku prošlost do današnjih dana, pa postoje tla stara više desetaka milijuna godina, ali i ona stara tek nekoliko tisuća godina. Tlo može nasuti i sam čovjek, pa se tada naziva nasutim tlom ili zasipom. Vrsta trošenja i način prenošenja bitno utječe na prirodu tla (veličina i zastupljenost čestica i njihov oblik, mineraloški sastav). Okolina u kojoj se događa taloženje kao i kasniji geološki događaji također bitno utječu na stanje tla (zbijenost) i njegovu strukturu (uslojenost, raspucanost, proslojenost i sl.). Prema načinu sedimentacije ili drugih posebnih pojava razlikuju se aluvijalna tla nastala taloženjem iz tekuće vode, glacijalna tla nastala aktivnošću ledenjaka, jezerski sedimenti nastali taloženjem u mirnoj vodi, eolski sedimenti nastali nanošenjem vjetrom, rezidualna tla nastala raspadanjem stijena na mjesta postanka, disperzivne gline koje naglo erodiraju odnošenjem glinenih čestica u suspenziju, ekspanzivna tla koja pri zasićenju vodom bujaju i dr. Za građevinsku (geotehničku) praksu bitna su sljedeća svojstva tla: sastav, obujamski i maseni odnosi čvrste faze (čestice tla), tekuće faze (voda) i plinovite faze (zrak), kao što su npr. poroznost, gustoća, gustoća čvrste i tekuće faze, zbijenost, mineraloški sastav čestica, veličina, oblik, zaobljenost i tekstura zrna, vodopropusnost, granulometrijski sastav, konzistentno stanje (čvrsto, plastično ili žitko), stišljivost i čvrstoća, stezanje i bujanje, puzanje, osjetljivost na prignječenje, disperzivnost u vodi, stabilnost pri procjeđivanju vode, raspadljivost, anizotropnost, viskoznost i nestabilnost strukture čestica. Sva se ta svojstva ispituju u laboratoriju ili izravno na terenu uz pomoć odgovarajuće opreme. Većina je pokusa normirana kako bi rezultati mogli biti usporedivi. Različita mehanička svojstva tla usko su povezana s nekim jednostavnim pokazateljima. Zbog toga se u mehanici tla razvila klasifikacija, u kojoj svaka vrsta tla ima slična mehanička svojstva. U graditeljstvu i geologiji najraširenija je jedinstvena klasifikacija tla USCS (akr. od engl. Unified Soil Classification System: jedinstveni sustav klasificiranja tla).