tunel

tunel (engl. tunnel; njem. Tunnel; rus. туннель, тоннель), uređen prokop cjevasta oblika kroz tlo ili stijenu. Služi kao prolaz ceste, željezničke pruge, plovnoga puta, pješačke staze (prometni tunel), za dovod i odvod vode u hidrocentralama, vodovodima, kanalizacijama ili pri melioraciji (hidrotehnički tunel), za provođenje komunalnih ili industrijskih instalacija (instalacijski tunel), kao sklonište ili smještaj ljudi, zrakoplova i dr. (tunel posebne namjene). Prema poprečnome presjeku može biti potkop (5…20 m²), mali tunelski profil (20…30 m²), veliki tunelski profil (30…60 m²), vrlo veliki tunelski profil (više od 60 m²). Prema položaju na terenu razlikuju se brdski, podvodni, uronjeni i gradski tunel. Može biti dug od nekoliko metara pa do više desetaka kilometara. Izvedbe tunela vrlo su različite, a osim o izmjerama otvora, ovise o vrsti stijene ili tla kroz koje tunel prolazi, hidrološkim uvjetima i prilikama u tlu ili stijeni. Prije početka gradnje na osnovi istražnih radova predviđa se prognozni geološki profil duž osi tunela. Uvidom u stvarna geološka i mehanička svojstva tla ili stijene tijekom iskopa tunela, prognozni se profil ispravlja i nadopunjuje, kako bi se građevinske mjere osiguranja stabilnosti tunelskoga otvora prilagodile stvarnome stanju. Tunelogradnja se osobito razvila pri izgradnji podzemne željeznice u velikim gradovima. God. 1857−70. izgrađeni su željeznički tuneli Mont Cenis na francusko-talijanskoj granici, dug 12,2 km, a 1872. tunel Gotthard u Švicarskoj, dug 14,9 km. U Hrvatskoj je izgrađeno više suvremenih cestovnih tunela opremljenih rasvjetom i prozračivanjem, npr. tunel Učka (dug 5 km, izgrađen 1982), tuneli s dvjema tunelskim cijevima Sveti Rok (5,1 km, 2003) i Mala Kapela (5,2 km, 2005) i dr. Stari načini izgradnje zasnivali su se na postupnom iskopu, te podupiranju stijene drvenom podgradom. Česte su bile nesreće zbog nenadanih proboja vode. Posljednjih se pedesetak godina razvila metoda osiguranja iskopa prijenosom opterećenja s obloge tunela na stijene i tlo (tzv. nova austrijska metoda), kojom se danas, zbog isplativosti i brzine rada, izvodi većina tunela u stijeni i u krutim glinama. Nakon svakoga maloga napretka na čelu tunela, površina stijene prekrije se torkretiranim betonom, a po potrebi i ojačanim čeličnim mrežama, štapnim sidrima te čeličnim lukovima. Tom se primarnom oblogom tunela onemogućuje potpuna relaksacija stijenske mase i gubitak njezine čvrstoće, a sklop postavljene obloge i okolne stijene postaje nosivi element zaštite iskopa, koji osigurava privremenu stabilnost tunelskoga otvora. Za mekane stijene potrebna je izradba podnožnoga svoda (inverta) neposredno uz čelo iskopa, kojim se sprječava izdizanje dna tunela, a time i rušenja samoga tunela. Nakon završetka primarne obloge, gradi se sekundarna obloga, kojom tunel poprima završni izgled. Ona nosi hidroizolaciju te različitu opremu (ventilaciju, signalizaciju i sl.). Pri gradnji tunela u mekim tlima utiskuju se gotovi elementi obloge s pomoću samobušaćega stroja velikih izmjera i kružnoga promjera kao tunel. Stroj iza sebe postavlja i montažne elemente završne obloge.