zračenje, ultraljubičasto

zračenje, ultraljubičasto (engl. ultraviolet radiation; njem. Ultravioletstrahlung; rus. ультрафиолетовое излучение; znak UV), elektromagnetsko zračenje valnih duljina kraćih od svjetlosti, a duljih od mekoga rendgenskoga zračenja, u području 1…400 nm. Razvrstava se na blisko (400…200 nm), daleko ili vakuumsko (200…10 nm) i ekstremno ili duboko ultraljubičasto zračenje (31…1 nm). Blisko se ultraljubičasto zračenje razvrstava na dugovalno ili crnu svjetlost (400…320 nm), srednjovalno (320…280 nm) i kratkovalno (kraće od 280 nm). Prirodni su izvori ultraljubičastoga zračenja zvijezde, pa njime obiluje i izvorno Sunčevo zračenje. Zemljina atmosfera najvećim dijelom apsorbira ultraljubičasto zračenje, osobito ozon u gornjim slojevima, pa do Zemljine površine dospijeva uglavnom malo dugovalnoga zračenja, koje se opisuje tzv. UV-indeksom. Ultraljubičasto je zračenje važno za stvaranje vitamina D u ljudskoj koži, a prekomjerno ozračivanje prouzročuje potamnjenje i oštećenje kože te oštećenje očiju. Razgrađuje neke tvari, ponajprije mnoge polimere, a apsorbira se u većini organskih tvari. Tehnički su izvori ultraljubičastoga zračenja el. luk, većina svjetlećih cijevi, osobito cijevi sa živinim parama i ksenonom (ultraljubičasta svjetlila). Primjenjuje se u znanstvenim istraživanjima, ispitivanju materijala, ultraljubičastoj fotografiji, fotolitografiji, brisanju izbrisivih računalnih spremnika, sterilizaciji predmeta i hrane, medicinskoj terapiji i dr. → svjetlost