baza

baza, 1. (engl. base; njem. Base; rus. база, основаниe), u arhitekturi, donji element oblikovanja stupa; također, dio građevine preko kojega se opterećenje prenosi na podlogu (temelj). U stupovnim redovima (osim dorskoga), baza je sastavni i dekorativni element stupa. Najčešće se oblikuje kombinacijama okruglih ploča (trohilus, torus), četvrtaste ploče (plinta) ili izbočena prstena (astragal). U kasnijim stilskim razdobljima obogaćuje se stiliziranim biljnim i životinjskim likovima. – 2. (engl. base; njem. Basis, Grundelektrode; rus. база), u elektronici, središnji dio bipolarnoga tranzistora, suprotna tipa vodljivosti od emitera i kolektora. U normalnom načinu rada emiter je propusno polariziran prema bazi, a kolektor nepropusno. To omogućuje ubacivanje većinskih nosilaca iz emitera u bazu, njihovu difuziju kroz bazu (gdje su manjinski nosioci) i prijelaz u kolektor. Ako je baza vrlo uska, gotovo svi nosioci ubačeni iz emitera u bazu stižu u kolektor. To je temelj → tranzistorskoga učinka (→ tranzistor, bipolarni). – 3. (engl. base, alkali; njem. Base; rus. основание, щёлочь), u kemiji, kem. spoj koji reagira s protonskom kiselinom dajući vodu (i sol). Takvi su hidroksidi elektropozitivnih elemenata, uglavnom alkalijskih i zemnoalkalijskih kovina (natrij, kalij, kalcij i dr.) koji disocijacijom u vodenoj otopini daju hidroksidne ione (OH^–). Takve otopine pokazuju lužnatu reakciju, pa mijenjaju crvenu boju lakmusa u plavu. Prema novijim definicijama primjenljivim i za nevodene otopine, baze su tvari koje pokazuju tendenciju primanja protona, ili su pak tvari koje mogu dati elektronski par za stvaranje kem. veze. Organskim se bazama smatraju amini i alkaloidi.  → lužine, →  pH-vrijednost