glina

glina (engl. clay; njem. Ton; rus. глина), sitnozrnato tlo ili sitnozrnata frakcija u tlu izrazitih plastičnih svojstava u vlažnom stanju, a znatnije čvrstoće kad je suha. Najčešće nastaje fizičkim i kem. raspadanjem ili razgradnjom magmatskih i silikatnih metamorfnih stijena (→ glinenci). Čine ju čestice promjera manjega od 0,002 mm, sastavljene od fino dispergiranih ili koloidno dispergiranih silikatnih minerala, filosilikata, koji sadržavaju velik udjel vode (kaolinit, talk, pirofilit, ilit, montmorilonit i klorit), te različitih primjesa (→ kremen, → tinjac, kalcit, oksidi, hidroksidi željeza, itd.). Vlažna je glina plastična i gotovo ne propušta vodu, pa su glinena tla važna u vodoopskrbi i zaštiti okoliša. Zagrijavanjem na temperaturu višu od 450 °C potpuno gubi vodu i stvrdnjuje se. Kaolini su gline bijele boje koje se rabe za proizvodnju porculana, kao punila za papir, u proizvodnji kozmetike itd. Plastične i vatrostalne gline različita su sastava, fino su dispergirane i vrlo plastične, ali sadržavaju više primjesa pa nisu bijele boje. Rabe se za proizvodnju fine keramike i vatrostalnih materijala. Opekarske gline sadržavaju velike udjele onečišćenja i male su plastičnosti. Bentonitne gline visokoplastične su koloidne gline koje mogu apsorbirati velike količine vode. Djeluju kao kationski izmjenjivači (→ izmjenjivač iona). Primjenjuju se kao sastavnice isplaka za naftne bušotine, za injektiranje tla i vodonepropusne slojeve, za uklanjanje obojenja u uljima, bistrenje vina, voćnih sokova i piva, kao punila u industriji sapuna, gume, boja i lakova, u proizvodnji maziva, kao flokulanti i adsorbensi pri obradbi vode, itd. → tlo