modeli rasprostiranja radiovalova

modeli rasprostiranja radiovalova (engl. radio propagation models; njem. Funkausbreitungsmodellen; rus. модељи распространения радиоволн), algoritmi ili dijagrami za računanje prigušenja elektromagnetskoga vala. Prigušenje se u slobodnom prostoru jednostavno računa primjenom Friisove formule (nazvane po H. T. Friisu), prema kojoj prijamna snaga opada s kvadratom udaljenosti i kvadratom frekvencije. Za val koji se rasprostire uz površinu tla (osim ravnocrtno i ogibom, refleksijom, raspršenjem i prodorom kroz prepreku) računa se simulacijskim modelima. Ti modeli omogućuju približno računanje prigušenja u ovisnosti o udaljenosti (uz stalnu frekvenciju). Najpoznatiji je iskustveni Okumurin model (nazvan po Y. Okumuri), koji je u algoritamski oblik preveo M. Hata. Većina se drugih modela zasniva na kombinaciji iskustvenih vrijednosti i teorijskih proračuna pojedinih pojava pri rasprostiranju (npr. ogiba). Često se upotrebljavaju i tzv. urbani modeli rasprostiranja, te jednostavniji modeli koji se zasnivaju na promjenljivu prigušenju. → komunikacije, pokretne