zračenje, elektromagnetsko

zračenje, elektromagnetsko (engl. electromagnetic radiation; njem. elektromagnetische Strahlung; rus. электромагнитное излучение), prijenos energije rasprostiranjem elektromagnetskih promjena u prostoru. Osnovno je svojstvo elektromagnetskoga zračenja → frekvencija, odn. → valna duljina. Neionizirajuće zračenje (valnih duljina duljih od ultraljubičastoga zračenja) prikladno je tumačiti modelom vala, a ionizirajuće zračenje (od valnih duljina ultraljubičastoga zračenja prema kraćim valnim duljinama) prikladno je tumačiti modelom → fotona (→ spektar, elektromagnetski). Neionizirajuća su sva elektromagnetska zračenja valnih duljina duljih od ultraljubičastoga zračenja (svjetlost, infracrveno zračenje, radiofrekvencijsko zračenje i zračenja od industrijskih struja i atmosferskoga izbijanja). Elektromagnetsko zračenje nastaje pri promjenama energijskih stanja u jezgrama atoma, atomima i molekulama (→ radioaktivnost), pri gibanju el. naboja, u međudjelovanju brzih naelektriziranih čestica s tvarima (→ gama-zračenje, → zračenje, rendgensko), te u uređajima i vodovima izmjeničnih, osobito visokofrekvencijskih struja (→ Hertzov dipol, → oscilator).