indikator

indikator, pokazivalo (engl. indicator; njem Anzeiger, Indikator; rus. указатель, индикатор), 1. sredstvo, naprava ili instrument koji pokazuje stanje ili promjenu stanja nekoga sustava. – 2. u elektrotehnici, vrlo osjetljive naprave (→ galvanoskop, → nulinstrument), kojima se ustanovljuje naboj, struja, napon ili koja druga elektromagnetska veličina (→ detektor).– 3. u strojarstvu, uređaj za prikaz pogonskoga stanja stroja ili procesa. U klipnim strojevima (motori s unutarnjim izgaranjem, kompresori i pumpe), indikator je naprava za snimanje promjene tlaka i obujma radnoga prostora cilindra. Zastarjele mehaničke indikatore (Watov indikator), zamijenili su elektronički, opremljeni piezoelektričnim davačem tlaka i kapacitivnim ili induktivnim davačem pomaka. Služe za snimanje → indikatorskoga dijagrama. – 4. u kemiji, tvar koja svojom karakterističnom bojom pokazuje početak ili kraj kem. reakcije. Najčešće je to kompleksan organski spoj, koji može postojati u dvama ravnotežnim, različito obojenim oblicima. Položaj te ravnoteže može ovisiti o koncentraciji vodikovih iona (kiselo-bazni indikator), redoks-potencijalu (redoks-indikator), o stvaranju taloga (adsorpcijski indikator) i sl. Najčešće služi za označivanje završne točke titracije promjenom boje u otopini, tj. završetka ili potpunosti reakcije. Takva se promjena boje odvija u području svojstvenu svakomu indikatoru. Takav je, npr. fenolftalein, kiselo-bazni indikator koji mijenja boju primanjem ili otpuštanjem protona, što ovisi o → pH-vrijednosti. U kiseloj je otopini fenolftalein bezbojan, u lužnatoj ljubičast (područje je promjene boje pH = 8,3…10). Indikatorom se može impregnirati i papirnata vrpca koja uranjanjem u otopinu bojom pokazuje njezinu kiselost ili lužnatost (→ lakmus).