kiselina

traži dalje ...

kiselina (engl. acid; njem. Säure; rus. кислотa), u užem smislu, kem. spoj koji disocira u vodi uz nastajanje solvatiziranih vodikovih iona tj. hidronijevih iona (Arrheniusova teorija iz 1887). Kiseline su obično korozivne, kisele i oštra okusa, mijenjaju boju → indikatora (npr. lakmusa od modre u crvenu), u reakciji s metalima oslobađaju vodik, a s bazama stvaraju → soli. Nazivaju se i protonskim kiselinama, a razvrstavaju se na jake kiseline, koje su gotovo potpuno disocirane u vodi (npr. solna, sumporna, dušična), slabe kiseline koje su samo djelomično disocirane (fosforna, sumporasta, ugljična, octena) i vrlo slabe kiseline (cijanovodična, sumporovodična, borna). Općenitije, kiselinom se smatra donor protona, a bazom akceptor protona (Lowry-Brønstedova teorija kiselina i baza iz 1923), a dvije čestice povezane gubitkom ili primitkom protona u takvim reakcijama nazivaju se konjugiranima. Tako npr. cijanovodična kiselina (HCN) u reakciji HCN + H2O ⇄ H3O+ + CN daje proton vodi (H2O), a voda prima proton i djeluje kao → baza. U reakciji suprotna smjera → hidronijev ion (H3O+) je kiselina, a CN baza, pa je u prvoj reakciji HCN konjugirana kiselina baze CN, a CN konjugirana baza kiseline HCN, a u drugoj je H3O+ konjugirana kiselina baze H2O. Još općenitije (prema Lewisovoj teoriji iz 1923), kiselina je spoj ili atom koji može primiti par elektrona (Lewisova kiselina), a baza spoj ili atom koji može dati par elektrona (Lewisova baza). → disocijacija, elektrolitska

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2007.

Citiranje:

kiselina. Tehnički leksikon (2007), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristupljeno 14.5.2025. <https://tehnicki.lzmk.hr/clanak/kiselina>.